Milica iz Valjeva plakala je dok su je udavali za komšiju kog nije volela: Govorili su joj ćuti i trpi dobar je domaćin, a onda je jedna noć promenila sve

Porodica bi trebala da bude ta koja ti daje krila da poletiš visoko i ostvariš u životu sve što poželiš, ali ponekad je porodica ta koja će ti odseći krila, ne zato što te ne vole nego zato što ne znaju drugačije. Bitnije im je šta će selo reći od želja i snova sopstvenog deteta. Upravo to se dogodilo Milici iz Valjeva, ali ona je svoj put i sreću na kraju ipak uspela da pronađe, iako je to koštalo porodice. Njenu ispovest prenosimo u celosti:

«Neću više da ćutim!» viknula sam, tresući se od besa, dok je otac stajao iznad mene sa podignutom rukom. U kuhinji je mirisalo na preprženi luk i sramotu. Majka je ćutala, gledala u pod, a brat je samo prošao pored mene, kao da sam vazduh. «Milice, nemoj da izazivaš oca,» prošaptala je majka, ali ja nisam mogla više da gutam nepravdu.

Tog jutra, kad sam napunila devetnaest godina, shvatila sam da moj život neće biti kao na filmu. Nema tu ni princa ni srećnog kraja – samo beskrajne svađe, ogovaranja i večito pitanje: «Kad ćeš se udati?»

Odrasla sam u selu kod Valjeva, u kući gde su zidovi upijali više suza nego smeha. Otac, Dragan, bio je strog čovek – radio je u fabrici u Valjevu, a kad bi došao kući, sve bi moralo biti po njegovom. Majka Ljiljana je bila tiha senka, žena koja nikad nije imala pravo na svoje mišljenje. Brat Marko je bio mezimac – njemu je sve bilo dozvoljeno. Ja sam bila višak.

«Milice, idi po drva!» vikao bi otac dok sam učila za prijemni. «Devojka treba da zna gde joj je mesto!»

Sanjala sam o Beogradu, o fakultetu, o životu gde me niko ne gura u tuđe cipele. Ali otac nije dozvoljavao ni da odem do grada bez pratnje. «Tamo su samo propalice i kurve!» vikao bi.

Jednog dana, kad sam imala sedamnaest, Marko je razbio prozor na komšijinoj štali. Otac ga je branio pred svima: «To su dečije gluposti!» Kad sam ja kasnila kući jer sam pomagala Mariji oko domaćeg, dobila sam šamar pred celim dvorištem.

«Zašto mene? Zašto uvek ja?» pitala sam majku kroz suze.

«Ćuti, Milice. Takav ti je život. Žensko mora da trpi.»

Ali ja nisam htela da trpim. Učila sam krišom, noću, kad svi zaspu. Marija mi je donosila knjige iz biblioteke. «Ti si pametna, Milice,» šaputala bi mi. «Pobegni odavde čim budeš mogla.»

shutterstock-457445953.jpg
Foto: Shutterstock

Ali kako? Otac mi nije dao ni dinara za prijemni. «Nećeš ti meni u Beograd! Udaješ se za Miloša iz susednog sela. Dobar je domaćin!»

Miloš… Visok, crn, šutljiv. Nikad me nije pogledao kao ženu – samo kao još jednu ruku za njivu.

«Neću za Miloša!» viknula sam jedne večeri.

Otac me zaključao u sobu. «Biće kako ja kažem!»

Te noći sam prvi put pomislila da pobegnem. Ali gde? Kod koga? Svi su znali sve o svima – selo bi me pojelo živu.

Prošla je godina dana. Miloš je dolazio svake nedelje – donosio rakiju ocu i gledao me kao stoku na pijaci. Majka je ćutala. Marko se spremao za vojsku.

Jednog dana, dok sam skupljala šljive u voćnjaku, prišao mi je Dragan iz susednog sela – onaj što se vratio iz Nemačke.

«Milice, što si tužna?»

«Nije važno,» promrmljala sam.

«Znam kako ti je… I meni su branili sve što volim. Pobegao sam kad mi je bilo najteže. Ako ti ikad zatreba pomoć… znaš gde živim.»

shutterstock-2112968801.jpg
Foto: Shutterstock

 

Te reči su mi ostale urezane u glavi.

Došao je dan svadbe sa Milošem. Nisam imala snage da se borim više – svi su govorili: «Ćuti, Milice, bolje išta nego ništa.» Obukli su mi venčanicu koju je nosila tetka pre trideset godina. Dok su me vodili do Miloševe kuće, srce mi je bilo kamen.

Prva noć… Miloš pijan, smrdi na duvan i znoj. Okrenula sam mu leđa i plakala do jutra.

Dani su prolazili u istom ritmu: njiva – kuća – Miloševa majka koja me gleda kao sluškinju.

Kad će unuče?» pitala bi svakog jutra.

A ja… nisam mogla ni da ga pogledam.

Jednog dana došla mi je Marija: «Milice, čula sam da te maltretira. Ne smeš to da trpiš!»

«Kome da kažem? Svi će reći da lažem!»

Miloš je postajao sve gori – tukao me kad bi popio, govorio da sam džukela bez roda i porekla.

Jedne noći pobegla sam kod Dragana iz susednog sela. Plakala sam mu na ramenu: «Ne mogu više… Ne mogu!»

Dragan me primio kao čovek – dao mi sobu, posao u svojoj radionici. Prvi put sam imala svoj novac.

Ali selo… Selo nije praštalo.

shutterstock_1009152946.jpg
Foto: Shutterstock

 

«Kurva! Ostavi muža! Sramota za porodicu!» vikali su za mnom kad bih prošla kroz centar sela.

Majka nije smela da me pogleda u oči kad bih dolazila po stvari. Otac me prokleo: «Nisi više moje dete!»

Ali ja sam disala prvi put slobodno.

Dragan me voleo tiho – bez velikih reči i obećanja. Sa njim sam naučila šta znači biti žena.

Godine su prolazile. Miloš se razveo od mene – našao drugu ženu koju je mogao da maltretira bez sramote pred selom.

Marko se vratio iz vojske – doneo ženu iz grada. Otac ga je dočekao kao kralja.

Ja… Ja sam bila senka na porodičnim slavama. Svi su šaputali: «Ona što je pobegla… Ona što nije trpela…»

Ali nisam se kajala.

Dragan i ja smo dobili sina – Nikolu. Prvi put sam bila ponosna na svoje prezime.

 

zagrljaj-majke-i-cerke.jpg
Foto: Shutterstock

 

Jednog dana majka mi je došla u posetu – krišom, dok otac nije bio kod kuće.

«Milice… oprosti mi što te nisam branila… Nisam imala snage…»

Plakale smo obe dugo.

Otac nikad nije oprostio. Umro je a da me nije pogledao poslednji put.

Danas imam četrdeset godina. Nikola ide u školu u Valjevu i sanja o Beogradu i fakultetu i ja mu te snove neću uništiti.

Stil / Duša kraja