Zvali su mog oca „onaj sa pijace“, a onda sam na njegovoj sahrani shvatio koliko su se svi bojali istine.
Zovem se Marko i imam dvadeset tri godine. Odrastao sam uz zvuk metalnih tezgi koje se zatvaraju, miris trulog voća i mokrog kartona, jer je pijaca bila svijet mog oca. Dok su drugi očevi nosili košulje i kravate, moj je nosio stare farmerke, izlizanu jaknu i ruke koje su uvijek mirisale na jabuke i luk. Nije imao diplomu, nije imao kancelariju, ali je imao naviku da se svima javi i da nikad ne ode kući a da nekome nije pomogao.
Komšije su se smješkale kad bi prolazio. Nisu to bili osmijesi radosti, nego oni tihi, podcjenjivački. „Radi na pijaci“, govorili su kao da izgovaraju presudu. U školi sam brzo postao „sin pijacara“. Djeca su se šalila, a odrasli su ćutali, što je boljelo još više. Otac to nikad nije komentarisao. Samo bi me uveče pitao jesam li gladan i da li sam danas bio pošten prema ljudima.
Godinama je ustajao u četiri ujutru. Po kiši, snijegu, najvećoj vrućini. Nosio je gajbe, slagao robu, vraćao kusur do posljednje marke. Znao je kome fali, pa bi dodao jabuku više. Znao je ko laže, ali bi prećutao. Govorio je da se čovjek ne mjeri onim što ima, nego onim što ostavi iza sebe.
Kada se razbolio, niko nije primijetio odmah. I dalje je dolazio na pijacu, i dalje se smijao. Tek kad više nije mogao da stoji, shvatili smo koliko je umoran bio cijelog života. Umro je tiho, bez velikih riječi, baš kako je i živio.
Na sahranu je došlo više ljudi nego što sam ikad vidio na jednom mjestu. Prvi redovi bili su puni onih istih komšija koji su ga godinama gledali s visine. Stajali su pognutih glava, ne gledajući jedni druge u oči. Prišli su mi ljudi koje nisam poznavao. Jedan je rekao da mu je otac davao robu na veresiju kad nije imao da prehrani djecu. Drugi je šapnuo da mu je upravo on platio lijekove kad mu je žena bila bolesna. Treći je samo plakao, jer mu je moj otac bio jedini koji bi ga saslušao.
Dok sam stajao pored sanduka, gledao sam te iste ljude i shvatio nešto što me presjeklo. Nisu spuštali glave zbog smrti. Spuštali su ih zbog stida. Jer su godinama prolazili pored čovjeka koji je vrijedio više od svih njihovih titula zajedno, a nisu to vidjeli.
Na kraju, kad su svi otišli, ostao sam sam pored svježe zemlje. Sjetio sam se svih onih šala, pogleda i šapata. I shvatio da moj otac nikad nije bio „onaj sa pijace“. Bio je ogledalo u kojem mnogi nisu smjeli da se pogledaju.