Roditelji su izašli, a vrata su se polako zatvorila za njima. Ostala sam sama s čovjekom kojeg sam prvi put vidjela u životu. Sjela sam na stolicu i gledala prema vratima, nadajući se da će se majka svakog trenutka vratiti.
On je sjeo preko puta mene i nekoliko trenutaka samo ćutao. Zatim je počeo da postavlja čudna pitanja: da li loše spavam, da li se često svađam s roditeljima, da li imam osjećaj da me neko posmatra i zašto sam u posljednje vrijeme toliko povučena.
Odgovarala sam kratko. Bilo mi je neprijatno i željela sam samo da izađem.
Onda je ustao, prišao polici i uzeo neku staru metalnu posudu. Počeo je da govori kako je na meni „teška energija“ i da će morati da uradi poseban ritual kako bi je uklonio.
Tada sam skupila hrabrost i rekla:
„Ne želim ništa. Hoću kod roditelja.“
Njegovo lice se odmah promijenilo. Rekao je da ne smijem izaći dok ne završi jer bi, navodno, moglo biti još gore.
Ustala sam i krenula prema vratima. Pokušao je da me ubijedi da sjednem, ali sam otvorila vrata i glasno pozvala majku.
Roditelji su utrčali unutra. Vračar im je odmah rekao da sam „pod jakim uticajem“ i da je moje protivljenje dokaz da je bio u pravu.
Ali tada sam prvi put pred roditeljima povisila glas.
Rekla sam im da nisam bolesna, da mi nije potreban nikakav vračar i da želim razgovarati s nekim kome mogu vjerovati.
Majka me je dugo gledala. Otac je ćutao.
Na povratku kući niko nije progovorio gotovo sat vremena.
A onda je majka iznenada rekla nešto što nisam očekivala:
„Izvini. Mislila sam da ti pomažemo.“
Godinama poslije tog događaja shvatila sam nešto važno — ponekad ljudi iz straha povjeruju pogrešnoj osobi. A meni je tog dana bilo potrebno samo da me roditelji saslušaju.