Rekla sam da će meni i bebi poslije vjenčanja trebati mir, da ne želim da njegova majka odlučuje o svemu u našem domu.
Nisam ni završila rečenicu, a njegova ruka me je udarila preko lica. Ostala sam ukopana. Nisam osjećala ni bol koliko nevjericu. Čovjek s kojim sam planirala porodicu upravo me je udario dok nosim njegovo dijete.
Odmah je nastala tišina. Gledao me nekoliko sekundi, a onda počeo da govori da sam ga „isprovocirala“, da je bio nervozan i da se to više nikada neće ponoviti.
Ali meni je u glavi odzvanjalo samo jedno pitanje: Ako se ovo dogodilo sada, šta će biti sljedeći put?
Uzela sam telefon i otišla u drugu sobu. Ruke su mi se tresle dok sam zvala sestru. Nisam joj ni stigla objasniti šta se dogodilo. Čim je čula moj glas, rekla je: „Dolazim po tebe.“
Te noći sam spakovala nekoliko stvari i otišla kod nje. On me je zvao bez prestanka. Prvo se izvinjavao, zatim plakao, obećavao da će se promijeniti. Kada sam prestala odgovarati, poruke su postale drugačije. Pisao je da pretjerujem, da uništavam porodicu i da će svi misliti da sam ja kriva.
Tada sam shvatila nešto što me zaboljelo više od samog udarca: nije ga najviše plašilo što me povrijedio. Plašilo ga je što bih mogla otići.
Ujutro sam pogledala svoj odraz u ogledalu i stavila ruku na stomak.
Više nisam odlučivala samo za sebe.
Vjenčanje koje smo mjesecima planirali otkazala sam istog dana. Nisam znala šta će biti za mjesec, godinu ili pet godina, ali jedno sam znala — moje dijete neću učiti da je ljubav nešto zbog čega treba trpjeti strah i udarce.