Kad jednog dana, poslije skoro godinu dana, ponovo su se otvorila vrata kafića. Ušla je ona. Sama.
Odmah sam je prepoznao. Bila je malo drugačija, mršavija, ozbiljnija, ali isti osmijeh nisam mogao zaboraviti. Pogledala je prema njihovom starom stolu u ćošku i na trenutak zastala.
Prišla je i sjela baš na mjesto na kojem je uvijek sjedila. Kada sam prišao da je pitam šta želi, tiho je rekla:
„Donesite mi dvije kafe, molim vas. Iste kao nekad.“
Pomislio sam da će joj se on pridružiti. Spustio sam dvije šoljice na sto, ali prošlo je deset, pa dvadeset minuta. Niko nije došao.
Onda je iz torbe izvadila malu fotografiju i stavila je preko puta sebe. Na fotografiji je bio on.
Vidjela je da gledam i rekla:
„Vjerovatno se pitate gdje je. Trebali smo se vjenčati prošlog ljeta. Dva mjeseca prije svadbe doživio je nesreću. Onog dana kada je posljednji put došao ovdje sam, čekao je mene. Posvađali smo se i nisam došla. Nisam ni znala da će to biti posljednja prilika da sjednemo zajedno za ovim stolom.“
Nisam znao šta da kažem.
Popila je svoju kafu, a njegovu nije ni dotakla. Prije nego što je otišla, ostavila je fotografiju na stolu i rekla:
„Ako nekada dođe neko ko nas se sjeća, recite mu da smo ovdje bili najsrećniji.“
Od tog dana taj sto u ćošku više nikada nisam gledao istim očima.