
Iz zgrade izlazi žena od možda tridesetak godina. Pogleda lijevo, pa desno, i krene pravo prema mojim kolima. Već sam pomislio: „Eto je, stvarno je prihvatila.“
Ali onda se desilo nešto što nisam očekivao.
Prišla je autu, pročitala moju poruku i počela da se smije. U tom trenutku iza nje izlazi još jedna žena i pita:
„Šta ti je toliko smiješno?“
Ona joj pokaže cedulju i kaže:
„Vidi ovog ludaka. Ja sam mu samo ostavila poruku da se našalim jer me zagradio, a on mi zakazao kafu!“
Stajao sam u haustoru i nisam znao da li da izađem ili da pobjegnem.
A onda ova druga žena pogleda oko sebe i glasno kaže:
„Pa gdje je taj hrabri gospodin? Ako se već ponudio za kafu, red je da se pojavi!“
Izašao sam iz haustora crven kao paprika.
Obje su prasnule u smijeh.
Žena koja mi je ostavila broj pružila mi je ruku i rekla:
„Dobro, priznajem, ovo nisam očekivala. Ali kad smo već oboje dovoljno ludi da se dopisujemo preko brisača — kafa može.“
Otišli smo na kafu koja je trebala trajati dvadesetak minuta.
Trajala je skoro četiri sata.
A ono što mi je rekla pred rastanak potpuno me iznenadilo…