…nikakvih promjena niti bilo kakav problem.
Stajala sam zbunjena i uplašena, ne shvatajući šta sam pogriješila. Kada sam je pitala zašto se tako ponaša prema meni, samo je odmahnula rukom i rekla da „takve djevojke uvijek nešto kriju“.
Izašla sam iz ordinacije sa suzama u očima. Mama me je čekala ispred i čim me je vidjela, znala je da nešto nije u redu. Ispričala sam joj sve, a ona se toliko naljutila da je odmah htjela ući kod doktorice.
Nisam joj dozvolila. Samo sam željela otići kući i zaboraviti cijeli događaj.
Nekoliko dana kasnije mama me odvela kod druge ginekologice u gradu. Tresla sam se čim sam ušla u ordinaciju, ali ova žena je bila potpuno drugačija. Saslušala me je, objasnila mi kako pregled može izgledati i rekla da nema razloga da se osjećam neprijatno ili posramljeno.
Poslije pregleda rekla mi je da je sve u redu, a onda dodala nešto što nikada nisam zaboravila:
„Nijedan pacijent ne treba da izađe iz ordinacije osjećajući se poniženo. Ako ti nešto nije jasno ili ti je neprijatno, imaš pravo da pitaš i da kažeš.“
Tek tada sam shvatila da problem onog prvog dana nije bio u meni.