Baka ju je pogledala, uhvatila za ruku i tiho rekla:
„Dijete moje, nemoj da misliš da ti se život završava zato što se udaješ. Znam da se bojiš i znam da nisi ovako zamišljala svoju mladost. Ali jedno moraš zapamtiti — nikada nemoj živjeti samo zato da bi selo bilo zadovoljno i da ljudi ne bi pričali. Ljudi će pričati nekoliko dana, a ti ćeš sa svojim odlukama živjeti cijeli život.“
Sestra je kroz suze rekla da je sada kasno, da je svadba zakazana i da će osramotiti cijelu porodicu ako odustane.
Tada joj je baka odgovorila nešto što niko od nas nije očekivao:
„Svadba se može otkazati. Haljina se može vratiti. Gosti će otići svojim kućama. Ali ako ti sutra budeš nesretna, niko od tih ljudi neće živjeti tvoju nesreću umjesto tebe. A dijete koje nosiš zaslužuje majku koja se ne budi svako jutro sa suzama.“
Te noći sestra gotovo nije spavala. Ujutro je prvi put mirno sjela sa budućim mužem i rekla mu sve čega se plašila. Razgovarali su satima. Nisu otkazali svadbu, ali su donijeli odluku koja je tada izazvala još veći šok u porodici — neće živjeti sa njegovim roditeljima, već će započeti život sami.
Danas, mnogo godina kasnije, sestra kaže da joj brak nije spasila svadba, niti mišljenje rodbine. Spasile su je bakine riječi i činjenica da je prvi put skupila hrabrost da kaže šta zaista želi.
A baka je do kraja života ponavljala samo jedno:
„Nije sramota pogriješiti. Sramota je znati da si nesretan i ćutati samo zato što će neko nešto reći.“