Svekrva ga je pogledala pravo u oči i mirno rekla:
„Sine, tvoja žena se nije zapustila. Ona se umorila. Dok ti primjećuješ njenu kosu i nokte, jesi li primijetio koliko puta noću ustaje zbog djece? Jesi li primijetio da posljednja sjedne za sto, a prva ustane? Da uvijek prvo kupi djeci ono što treba, a sebi kaže: ‘Mogu ja još malo ovako’?
Ako želiš ponovo vidjeti onu ženu koja se sređivala i imala vremena za sebe, onda joj pomozi da ponovo ima vremena. Uzmi djecu, operi suđe, spremi večeru i reci joj da izađe, odmori se ili ode kod frizera. Ne treba njoj kritika od čovjeka s kojim dijeli život. Treba joj partner.“
Muž je samo spustio pogled. Nije očekivao da će njegova majka stati na moju stranu.
A onda je dodala nešto što nikada neću zaboraviti:
„Žena se najčešće ne zapusti zato što joj više nije stalo do sebe. Zapusti se onda kada predugo brine o svima, a niko ne pita ko brine o njoj.“
Te večeri muž mi se prvi put nakon dugo vremena izvinio. Sutradan je odveo djecu kod svoje majke, a meni rekao:
„Danas nemaš nikakvih obaveza. Uradi nešto samo za sebe.“
Nisam zaplakala zbog slobodnog dana. Zaplakala sam jer sam konačno osjetila da je neko primijetio koliko sam umorna.